Vrste i sadržaj nemara kao oblika krivice u krivičnom pravu

Nemar kao oblik krivice je mentalni odnos građanina prema nezakonitom djelu koje je počinio, a koje je opasno za društvo. Izvršenje nezakonitih radnji zbog nemara povlači blaže sankcije od onih počinjenih namjerom. Važno je razumjeti kako se ti koncepti razlikuju i kako prepoznati odsustvo namjere u zločincu.

Suština nemara kao oblika krivice

Krivica je glavna karakteristika sastava svakog krivičnog djela vezanog za njegovu subjektivnu stranu. Prema normama prvog dijela petog članci krivičnog Kodeks, osoba može biti krivično odgovorna za djela opasna po društvo i njihove posljedice, u čijem postojanju je dokazana krivica građanina.

Krivica se izražava u mentalnom stavu zločinca prema znakovima objektivne prirode, koji su uključeni u sastav počinjene radnje. Karakteriše ga prisustvo jakih i intelektualnih trenutaka. Odnosno, osoba mora razumjeti znakove određene situacije i moguće posljedice svojih postupaka, kao i svjesno usmjeriti svoje fizičke i mentalne napore za postizanje svojih ciljeva.

Sastavni elementi krivice su inteligencija (svijest) i volja. Zajedno formiraju sadržaj psihološkog aspekta krivice. Sadržaj ovih elemenata u predmetu određenog krivičnog djela određen je konstrukcijom komponenti svakog krivičnog djela posebno.

Različit odnos voljnih i intelektualnih kriterijuma psihe građanina koji čini krivično delo je osnova za razlikovanje oblika krivice (namera i nemar).

Zajedno sa oblikom i sadržajem krivice, razmatra se njegov stepen. Ova kategorija je evaluativna, sadrži kvantitativnu karakteristiku strane krivice. Stepen krivice osobe izraz je mjere negativnog stava osobe koja je kriva za ovaj zločin prema osnovnim vrijednostima društva.

Njegova definicija je posljedica težine štete koju je građanin nanio društvu. Na stepen krivice utiču subjektivne i objektivne okolnosti koje karakterišu određeno krivično delo. Takve okolnosti uključuju ciljeve i motive nezakonite radnje, karakteristike ličnosti zločinca, uzroke djela, uslove za nastanak namjere.

Nemar kao oblik krivice rjeđi je u počinjenju zločina nego namjera. Njegove karakteristike su razmatrane u Član 26 Krivičnog zakona.

Vrste nepažnje

Nemar kao oblik krivice znak je krivičnog djela koje vam omogućava da smanjite odgovornost građanina za radnju koju je počinio ili poništite kaznu.

Zakonodavstvo razmatra dvije vrste nemara: neozbiljnost i nemar. Neozbiljnost se dešava ako je građanin predvidio da bi zbog njegovih postupaka (nečinjenja) mogle nastati opasne posljedice po društvo, ali se pretpostavljeno nadao da će ih spriječiti u odsustvu odgovarajuće razlozi za ovo.

Nemar nastaje ako građanin nije predvidio mogućnost negativnih posljedica svojih postupaka, već ih je trebao i mogao predvidjeti uz neophodnu predviđanje i brigu.

Obje vrste nepažnje ujedinjuju slični psihološki i socijalni sadržaji. To se izražava u činjenici da je osoba, prilikom vršenja bilo kakvih radnji, pokazala nepažnju u određenom obliku.

Specifičnosti lakomislenosti

Izraz krivice u obliku nepažnje (nepromišljenosti i nemara) ima razlike među sobom. Neozbiljnost se izražava u činjenici da, predviđajući mogućnost negativnih posljedica, osoba vjeruje da i sama može spriječiti njihov izgled ili povećati njihov utjecaj na druge.

Neozbiljnost ima neke sličnosti sa indirektnom namjerom. Razlika leži u činjenici da predviđanje s namjerom ima određeniji karakter. Također, s neozbiljnošću, zločinac se nada da će sam spriječiti opasne posljedice, a s indirektnom namjerom ne razmišlja o njima niti ih svjesno dopušta.

Specifičnosti počinjenja krivičnog djela iz nehata

Nakon analize pojma krivice, vrsta i oblika (namjera i nemar), potrebno je uzeti u obzir karakteristike nepromišljenih zločina. Prilikom počinjenja krivičnog djela iz nehata, postupci građanina nisu povezani sa željom da bilo kome naudi.

Često, prilikom sprovođenja ciljeva koje je postavio, može pokazati nepažnju prema potencijalnim negativnim mogućnostima oko sebe zbog umora, nediscipline, rasejanosti, nepažnje. U isto vrijeme, akcija opasna za društvo je, ipak, čin volje.

Ako je osoba bila nemarna u svojim postupcima, u početku je mogla izabrati razboritiju opciju ponašanja kako ne bi došlo do negativnih posljedica. Ova mogućnost je zbog činjenice da svaka osoba ima obavezu da motiviše pravilno ponašanje u sebi.

Društvena suština nemara

Krivica u obliku namjere ili nemara je mentalni stav osobe prema svojim postupcima. Ima svoju društvenu suštinu. Sastoji se u dužnosti građanina da shvati da određeni njegovi postupci mogu dovesti do negativnih posljedica, izraženih u šteti drugim ljudima, društvu ili državi.

Pravne norme navode da osoba treba i može predvidjeti početak opasnih posljedica za druge. To se izražava u činjenici da su radnje koje je počinio povezane sa kršenjem dužnosti koje su mu dodijeljene.

Da bi se na lice primijenile mjere odgovornosti za činjenje krivičnog djela iz nehata kao oblika krivice, potrebno je utvrditi koju je dužnost građanin prekršio i u kom obliku je ona izražena. Ako se tokom inspekcije utvrdi da izvršenje konkretnih radnji nije bilo uključeno u spisak dužnosti krivičnog djela, tada mu se posljedice neće pripisivati.

Koncept nevinog počinjenja zločina

U konceptu nemara kao oblika krivice, važan aspekt je nevina šteta. Javlja se ako građanin prilikom počinjenja krivičnog djela nije shvatio i sticajem okolnosti nije mogao shvatiti da su njegovi postupci potencijalno opasni za društvo, stoga nije mogao i nije trebao predvidjeti njihove posljedice.

Takođe, nevina šteta se smatra realizacijom namjere da se izvrše bilo kakve radnje, u kojoj , osoba nije predvidjela početak bilo kakvih posljedica zbog psihofizioloških svojstava ličnosti, neuropsihičkog preopterećenja ili zbog ekstremnih (kriznih) uslova.

Karakteristike vrsta zločina počinjenih iz nehata

Smatrajući nemar oblikom krivice i njegovim vrstama, potrebno je proučiti posebnosti počinjenja krivičnih djela za svaku od vrsta. Ako je krivično djelo prema članovima Krivičnog zakona Ruske Federacije počinjeno nenamjerno, nepromišljeno, nanosi se šteta bilo koje težine drugim osobama ili imovini trećih strana.

Na primjer, kada vozi motorno vozilo, vozač premašuje brzinu, nadajući se da će mu njegova vještina omogućiti da izbjegne pojavu negativnih situacija na putu. Kao rezultat toga, automobil pregazi pješaka, što uzrokuje štetu njegovom zdravlju, smatra se ozbiljnim.

Ako je krivično djelo počinjeno iz nehata, građanin čini krivično djelo prilikom obavljanja zakonitih radnji zbog vlastite nepažnje. Na primjer: medicinska sestra je prilikom davanja lijeka pacijentu pomiješala bočice i otkucala brzodjelujući otrov u špric. Kao rezultat toga, građanin je umro.

Razlika između nepažnje i direktne namjere

U proučavanju nemara kao oblika krivice i njegovih znakova potrebno je uzeti u obzir razlike između nemara i namjere. Prvi oblik krivice razlikuje se po tome što, prema normama Zakona, osoba ne shvaća da njegov čin može imati opasne posljedice po društvo.

Nepažnja ne znači da krivac ima pozitivan stav prema posljedicama koje nastaju (ili ih ne predviđa, ili misli da će ih sam ukloniti).

Zločini počinjeni iz nehata imaju materijalni sastav. Krivično djelo se smatra završenim od trenutka nastanka posljedica. Ako se navedene posljedice nisu dogodile, krivična odgovornost ne odvija se.

Razlika između neozbiljnosti i nemara iz indirektne namjere

Nepažnja kao oblik krivice (posebno neozbiljnost) razlikuje se od indirektne namjere po sljedećim kriterijima voljnog i intelektualnog trenutka:

1. Neozbiljnost podrazumijeva da osoba ne shvata da su njeni postupci društveno opasni. Indirektna namjera implicira da građanin zaista razumije da njegov čin predstavlja potencijalnu prijetnju drugim ljudima.
2. S neozbiljnošću, svijest o nastanku negativnih posljedica ima apstraktnu prirodu, a s indirektnom namjerom-stvarnu.
3. Stav voljnog tipa razlikuje se prema sljedećim kriterijima. U slučaju neozbiljnosti, građanin ima aktivnu poziciju, koja se izražava u sprečavanju negativnih posljedica, u slučaju indirektne namjere, pasivan je, jer osoba ne ulaže napore da ih eliminiše.

Krivica u obliku nemara u slučaju nemara manifestuje se u činjenici da osoba može obavljati obične radnje, zbog kojih mogu nastati krizne situacije, a osoba će za njih biti proglašena krivom. Na primer, kada je građanin pušio u stanu, a požar je izbio u celoj kući zbog neosvetljene cigarete.

Kada postoji nemar, građanin ne čini ništa ili djeluje ne shvatajući javnu prirodu svojih postupaka i ne misli da oni mogu izazvati negativne posljedice.

U slučaju nemara, osoba sa položajem jake volje to ne pokazuje u odnosu na posljedice opasne po društvo kada se pojave. Ne želi da se pojave (kao u slučaju direktne namjere), ne dopušta slučajeve njihove pojave (kao u slučaju indirektne namjere) i ne očekuje da će ih spriječiti samostalno (kao u slučaju neozbiljnosti).

U onim situacijama kada postoji nemar, volja i svest građana su neaktivni. Istovremeno, ako je ponašanje osobe dovelo do pojave negativnih posljedica koje je mogla i trebala predvidjeti, bit će proglašena krivom za počinjenje krivičnog djela pozivajući se na Član 26 Krivičnog zakona.

U slučaju nemara, osoba je odgovorna samo za one posljedice koje su bile direktan rezultat njegovog nedoličnog ponašanja, a ne za sve posljedice koje su nastale kao rezultat jedne radnje.

Drugim riječima, mora postojati uzročna veza između djela i posljedica. Na primjer, ako je vozač nenamjerno srušio osobu prekoračenjem brzine, a žrtva je tokom pada razbila obližnju barijeru ili drugi automobil, zločinac je odgovoran samo za šteta po zdravlje, prouzrokovano pješaku.

Kriterijumi nemara

Nepažnju kao oblik krivice karakteriziraju vlastite karakteristike za svaku vrstu. Prilikom razmatranja nemara treba ispitati dva njegova kriterija: objektivno i subjektivno.

Suština subjektivnog kriterija je dužna, odnosno dužnost osobe da predvidi da njegovi postupci mogu imati negativne posljedice. Suština subjektivnog kriterija je mogućnost, odnosno svijest o potencijalnom nastanku negativnih događaja nakon postupaka građanina.

Dužnost osobe da predvidi negativne posljedice svojih postupaka proizilazi iz pravila normalnog ponašanja utvrđenih u društvu i odgovarajućih mjera predostrožnosti kojima se građani trebaju voditi.

Ova pravila proizilaze iz zahtjeva normi zakonodavstva ili drugih pravnih akata, ugovora, karakteristika položaja, rada, statusa građanina, utvrđenih pravila kohabitacija. Ovi zahtjevi mogu uticati na bilo koju sferu ljudske aktivnosti.

Ako građanin pripada određenoj društvenoj kasti ili obavlja određenu ulogu, mora slijediti utvrđena pravila u svom radu i poduzeti mjere opreza. Dužnost osobe da predvidi mogućnost nastanka posljedica opasnih za društvo svojih postupaka treba utvrditi i dokazati na osnovu analize svakog konkretnog slučaja.

Na primjer, diferencijacija namjere i nemara kao oblika krivice u odnosu na zločine počinjene iz nehata događa se na sljedeći način. Osoba se može smatrati odgovornom prema članu 293 Krivičnog zakona ako su nastale negativne posljedice zbog njegovog nemarnog obavljanja dužnosti.

Krivica u obliku nemara nije neuobičajena, uprkos činjenici da se kazne mnogo češće izriču za namjerna krivična djela. Nemar se mora dokazati tokom istražnih eksperimenata i intervjua počinioca i svjedoka. Okolnosti koje ublažavaju krivicu takođe su predmet dokaza.