Koja je veličina distribucijske jedinice i koja je veličina klastera za postavljanje prilikom formatiranja medija?

Nepotrebno je reći da se u svakodnevnom radu svaki korisnik mora nositi sa formatiranjem čvrstih diskova ili prenosivih diskova u obliku najčešćih fleš diskova ili memorijskih kartica? Kada aktivirate ovaj proces, većina nas obično ne obraća pažnju na zadatu veličinu distributivne jedinice, koja se naziva klaster, ostavljajući ovaj parametar po nahođenju samog operativnog sistema. U principu, ovaj pristup je tačan. Međutim, ponekad je poželjno promijeniti ovu vrijednost. Zašto je to potrebno i koje faktore treba uzeti u obzir prilikom odabira, onda ćemo razgovarati.

Koja je veličina klastera??

Ako neko ne zna, apsolutno na svim pogonima, fajlovi snimljeni na njima se ne čuvaju u obliku celih objekata, već u obliku delova raspoređenih u klastere, koji su svojevrsne ćelije na koje je hard disk ili isti fleš disk podeljen. U Windows sistemima postoji strogo pravilo povezano sa činjenicom da OS samostalno rezerviše minimalnu količinu prostora na disku prilikom korišćenja (i formatiranja) medija za čuvanje informacije. Ovo je veličina distributivne jedinice.

Ovisno o modifikaciji strukture datoteke i veličini volumena, minimalna veličina može biti 512 bajtova ili 4 KB. Sam OS postavlja potrebnu veličinu na osnovu automatskog prepoznavanja takvih opcija. Ali nije uvek preporučljivo koristiti ih.

Kako odabrati veličinu distributivne jedinice prilikom formatiranja: glavni kriteriji koji utiču na instalaciju preferiranih opcija

Prije svega, morate jasno shvatiti da na izbor korisnika značajno utiče niz faktora koji sami po sebi operativni sistem možda ne uzima u obzir. Među najvažnijima su sljedeće:

• preferirani FS;
• veličine sačuvanih datoteka;
• brzina pisanja/čitanja tokom rada sa medijima.

Kao posljedica toga, možemo izdvojiti učestalost pristupa OS-u nosaču podataka kada se neke radnje vezane za kopiranje ili premještanje informacija izvrše s datotekama prisutnim na njemu.

Datotečni sistem

Strukture datoteka koje se koriste za različite tipove drajvova imaju svoja ograničenja, a njihova primena na određene tipove uređaja je strogo regulisana.

NTFS se smatra najnaprednijim do sada, međutim, prilikom instaliranja nekih verzije Windowsa ne može se koristiti sa prenosivih diskova (fleš diskova).

Ako govorimo, recimo, o odabiru veličine distributivne jedinice prilikom formatiranja tvrdog diska u FAT32 ili NTFS, bolje je dati prednost drugom tipu, jer FAT32 ne podržava rad sa modernim HDD-ovima i SSD-ovima zapremine veće od 2 TB i ne dozvoljava snimanje datoteka većih od 4 GB. A automatske parametre koje nudi sam Windows u većini slučajeva ne treba mijenjati. Isto se teoretski može pripisati i fleš diskovima.

Međutim, ponekad je poželjno koristiti ext / exFAT FS za memorijske kartice.

Veličina Datoteke

Sada definirajmo jedan od najvažnijih parametara koji određuju izbor veličine distributivne jedinice prilikom formatiranja fleš diska, u odnosu na NTFS strukture datoteka u kojima je minimalna veličina klastera 4 KB ili 4096 bajtova.

Odmah se vrijedi fokusirati na činjenicu da je to tačno minimalna veličina, ispod koje neće biti moguće postaviti ili koristiti vrijednost. Pogledajmo sada najjednostavniji primjer. Pretpostavimo da kopirate ili sačuvate fajl na USB fleš disku, u teoriji veličine 1 KB. Zapisano je u jedan klaster i zauzima ga u potpunosti. Odnosno, zapravo se 3 KB može pripisati neobračunatim gubicima. A sada zamislite koliko će slobodnog prostora biti izgubljeno u prisustvu velikog broja malih objekata!

Još jedan primer. Podesite veličinu distributivne jedinice na 32 KB i stavite tekstualne dokumente na disk sa veličinama mnogo manjim od navedenog minimuma (na primer, po 4 KB). U svakom slučaju, svaki od njih će uzeti istih 32 KB, a 28 KB za svaki objekat će jednostavno biti izgubljen.

Pouzdanost pogona u radu, brzina čitanja i čest pristup pogonu

Sada ćemo doći do razumijevanja tačnost izbora minimalna veličina distributivne jedinice je donekle sa druge strane. Pretpostavimo da ste postavili veličinu klastera premalu, ali ste napisali veoma veliki fajl (na primer, audio ili video formate) na disk. Prilikom kopiranja ili čak reprodukcije muzike ili filma, sistem će češće pristupiti uređaju na kojem se nalazi izvorni fajl. Zauzvrat, takav prečest pristup uređaju može izazvati njegov rani neuspjeh. Ali ako postavite veću vrijednost za veličinu klastera, učestalost pristupa će biti značajno smanjena, što će povećati vijek trajanja nosača podataka.

Pored toga, reprodukcija ili kopiranje audio i video zapisa sa pogona veličine klastera od 4 KB bit će sporije nego pri postavljanju slične vrijednosti na 64 KB.

Sažetak i preporuke

Dakle, sumirajući sve gore navedeno, moguće je odrediti preferiranu veličinu distribucijske jedinice prilikom formatiranja bilo kojeg od poznatih medija:

za čvrste diskove, bolje je ne mijenjati automatski postavljene parametre u Windows-u;

prilikom pisanja malih datoteka na bljeskalice preporučuje se smanjenje veličine na minimalni prag kompatibilan s veličinom samih datoteka;

, prilikom snimanja ili spremanja teških datoteka, bolje je povećati minimalne vrijednosti veličine na određeno ograničenje.

Uopšteno govoreći, ako govorimo o prenosivim uređajima, prvo odlučite kakve će informacije biti zabeležene na njima, a tek onda postavite potrebne opcije.