Je li postojao tatarsko-mongolski jaram ili ne? Mišljenje istoričara

Je li postojao tatarsko-mongolski jaram ili ne? Ovo je pitanje koje je nedavno postavio sve veći broj ruskih istoričara. Prve sumnje u postojanje ovog državnog entiteta pojavile su se prije mnogo godina. Sada se o ovoj temi raspravlja prilično često. U ovom ćemo članku pokušati razumjeti ovo pitanje pozivajući se na mišljenje istoričara.

Prve sumnje

Pitanje Da li postoji tatarsko-mongolski jaram ili ne počelo je aktivno u XX veku. Nakon analize istorijskih spomenika, naučnici su primijetili da takav izraz ne koristi nijedan od autoritativnih istoričara koji su živjeli u prethodnim stoljećima. Na primer, ni Karamzin ni Tatiščov to nemaju.

Štaviše, termin "Tatar-Mongoli" sam po sebi nije etnički mongolskih naroda, niti njihovo samoimenovanje. Ovo je isključivo kabinet i umjetni koncept, koji je prvi put koristio istoričar Naumov 1823. godine.

Od tada to "is migrirao" do naučnih članaka i udžbenika.

Odakle su došli Mongoli?

Mnogi moderni alternativni istoričari detaljno govore o istini o tatarsko-Mongolskom jarmu u naše vrijeme. Na primjer, publicista i pisac Jurij Dmitrijevič Petuhov, poznat i kao pisac naučne fantastike.

Naglašava da etnonim "Mongoli" ne može se shvatiti kao pravi predstavnici Mongoloidne rase koji žive na teritoriji istoimene moderne države.

Antropološki Mongoloidi-Khalkhu. To su siromašni nomadi čija su plemena okupljena iz nekoliko različitih zajednica. U stvari, to su bili pastiri koji su bili u XII-XIV veku na primitivnom komunalnom nivou razvoja.

Petuhov insistira na tome da je postojanje Rusije pod tatarsko-mongolskim jarmom velika provokacija koju je Zapad, predvođen Vatikanom, priredio protiv Rusije. Jurij Dmitrijevič se istovremeno poziva na antropološka istraživanja groblja, koja dokazuju potpuno odsustvo mongoloidnih elemenata u Rusiji. Među lokalnim stanovništvom nema mongoloidnih znakova.

Gumilevova verzija

Jedan od prvih koji je počeo da opisuje period tatarsko-mongolskog jarma na suštinski drugačiji način bio je arheolog i pisac Lev Nikolajevič Gumilev, sin Ane Ahmatove i Nikolaja Gumileva.

Počeo je tvrditi da su u Rusiji postojala dva vladara odgovorna za upravljanje državom. Bili su to princ i Kan. Princ je vodio u mirnodopsko vrijeme, a Kan je preuzeo uzde vlade u svoje ruke tokom rata. Kada je zavladao mir, bio je odgovoran za formiranje vojske i njeno održavanje u punoj borbenoj gotovosti.

Gumilev, sumnjajući da li je postojao tatarsko-mongolski jaram ili ne, piše da Džingis-Kan nije ime, već titula ratnog princa, čiji je položaj odgovarao savremenom vrhovnom komandantu. Ukupno je u istoriji bilo nekoliko ljudi koji su nosili sličnu titulu.

On smatra Timura najistaknutijim. U sačuvanim dokumentima Gumilev ističe da je ovaj čovjek opisan kao ratnik plavih očiju i visokog rasta, koji je imao bijelu kožu, crvenu kosu i gustu bradu, što ni na koji način ne odgovara slici klasičnog Mongola.

Mišljenje Aleksandra Prozorova

Aleksandar Prozorov, autor naučnofantastičnih romana i kratkih priča, takođe detaljno govori na temu Da li je postojao tatarsko-mongolski jaram ili ne.

On takođe vidi postojanje jarma kao zaveru zapadnih klevetnika. Prozorov smatra da su ruski knezovi prikovali štit na kapije Konstantinopolja u VIII veku, ali mnogima nije isplativo priznati da je ruska državnost već postojala u to vreme.

Zato je, kako tvrdi, postojala verzija stoljetnog ropstva pod mitskim Mongolsko-Tatarima.

Datumima početka i kraja tatarsko-mongolskog jarma smatra se vrijeme iz 1223. godine, kada, kao što se smatra, bezbrojne horde Azijata približile su se granicama Rusije, sve do 1480. godine, kada su ga se sjeveroistočne kneževine riješile. U isto vrijeme, postepeni proces rušenja jarma započeo je stoljeće ranije nakon pobjede u Kulikovskoj bici, koja je postala važna faza u obnavljanju jedinstva Rusije.

"Nova hronologija"

Poznat "alternativa" istoričari Anatolij Timofejevič Fomenko i Gleb Vladimirovič Nosovski detaljno govore o temi Zlatne Horde i tatarsko-mongolskog jarma.

Kao dokaz svoje ispravnosti navode sve vrste argumenata. Ruski Rusi, na primer, po njihovom mišljenju, sam naziv Mongolija dolazi od grčke reči koja se može prevesti kao "sjajno". Istovremeno, ne nalazi se u drevnim ruskim izvorima, ali se redovno koristi "Velika Rusija". Na osnovu toga Fomenko dolazi do zaključka da su Mongoliju stranci nazivali Rusijom, kojima je grčki jezik bio bliži i jasniji.

Primjeri iz Anala

Dalji autori "Nova hronologija" ukazujući da je sam opis osvajanja Rusije od strane Tatar-Mongola predstavljen u hronikama na takav način da se čini kao da je riječ o ruskoj vojsci koju vode ruski prinčevi, koja se zove "Tatara".

Kao primjer, Fomenko i Nosovski navode Laurentijansku hroniku, koja se smatra jednim od glavnih pouzdanih izvora koji govore o tome šta se u to vrijeme dogodilo. Opisuje osvajanja Džingis-kana i Batua.

Tumačenje informacija datih u njemu na svoj način, autori "Nova hronologija" dolazi do zaključka da opisuje proces ujedinjenja Rusije oko Rostova, koji se odvijao od 1223. do 1238. godine pod knezom Georgeom Vsevolodovičem. Ruske ruske trupe i ruski prinčevi učestvovali su samo u njemu .

Zaista, Tatari se spominju, ali nema ni riječi o tatarskim vojskovođama, a Rostovski knezovi uživaju u plodovima svojih pobjeda. Fomenko napominje da ako zamijenite riječ "Tatar u" tekst "sa Rostovom", tada ćete dobiti prirodni tekst o ujedinjenju Rusije.

Opsada Moskve

Zatim hronika opisuje rat protiv Tatara, koji opsjedaju Vladimira, zauzimaju Moskvu i Kolomnu, osvajaju Suzdal. Nakon toga odlaze na rijeku Sit, gdje se vodi odlučujuća bitka u kojoj pobjeđuju Tatari.

Tokom bitke , princ George umire. Nakon što je objavio svoju smrt, hroničar prestaje da piše o invaziji Tatara, posvećujući nekoliko stranica teksta detaljnom opisu kako je Prinčevo telo isporučeno u Rostov uz sve počasti. Obraćajući posebnu pažnju na veličanstvenu sahranu, on hvali kneza Vasilku. Na kraju, on tvrdi da je Jaroslav, koji je bio sin Vsevoloda, preuzeo presto u Vladimiru, a među hrišćanima je bila velika radost kada je zemlja oslobođena od bezbožnih Tatara.

Ruska ruska vojska poražena je na rijeci City. Na osnovu ovoga može se zaključiti da je rezultat pobjeda Tatara zauzimanje nekoliko ključnih ruskih gradova, nakon čega je ruska vojska poražena na rijeci City. Prema pristalicama klasične tačke gledišta, ovo je bio početak produženog jarma. Rascjepkana zemlja pretvorena je u požar, a na vlasti su bili krvoločni Tatari. Navodno je nezavisna Rusija završila svoje postojanje na ovome.

Gdje su Tatari?

Nadalje, Fomenko je iznenađen što ne bi trebalo biti opisa kako preživjeli ruski prinčevi odlaze k Hanu da se poklone. Osim toga, ne spominje se gdje je bila njegova opklada. Pretpostavlja se, šta poslije nakon što je ruska vojska poražena, osvajač kan će zavladati glavnim gradom, ali o tome više nema ni riječi u hronici.

Dalje, govori o tome kako su stvari bile na ruskom dvoru. Na primjer, o sahrani princa koji je umro u gradu. Njegovim tijelom se odvode u glavni grad, ali njime ne vlada stranac, već nasljednik, brat preminulog Jaroslava Vsevolodoviča. Dalje, nije jasno gdje je sam kan, niti zašto je Rostov toliko sretan zbog ove pobjede.

Jedino uvjerljivo objašnjenje koje Fomenko nalazi je da u Rusiji nikada nije bilo Tatara. Kao dodatni dokaz navodi čak i sjećanja stranih putnika i diplomata. Na primjer, talijanski Franjevački fratar Giovanni Plano Carpini, koji se smatra prvim Evropljaninom koji je posjetio Mongolsko carstvo, prolazeći kroz Kijev, ne spominje nijednog Mongolskog vođu. Štaviše, većinu važnih administrativnih mjesta i dalje zauzimaju Rusi.

Mongolski osvajači, prema autorima "Nova hronologija", koji se pretvaraju u neke nevidljive.

Umjesto zaključka

U zaključku napominjemo da sve pokušaje opovrgavanja postojanja tatarsko-mongolskog jarma čine istraživači koji nastoje na udicu dokazati da država u Rusiji postoji od pamtivijeka. Štaviše, nikada nikome nije poslušala, nije bila pod nečijom kontrolom, bila je prisiljena da plaća danak.

Tako se mogući uticaj tatarsko-mongolskog jarma na Rusiju smanjuje na sve moguće načine.